Stručna ekskurzija – Posjet Nacionalnom parku Sjeverni Velebit
Učenici 4. AT razrednog odjela u zanimanju Agrotehničar, u pratnji nastavnika (Malević Sanja, Filaković Zlatko i Išasegi Ivan) u četvrtak 21. listopada. 2021. godine zaputili su se na trodnevnu stručnu ekskurziju u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Krenuli smo oko 8 sati iz Đakova s dva školska kombija, autocestom preko Zagreba pa do Otočca. Silaskom s autoputa krećemo se malim i uskim cestama preko Krasnog do ulaska u Nacionalni park. Kupivši karte za ulazak u Nacionalni park uskom makadamskom cestom stižemo u podnožje planinarskog dom Zavižan. Na Velebitu nas je dočekao jaki vjetar i oblaci iz kojih se svaki tren mogla spustiti kiša. Hrabra ekipa se ipak odlučila da ispenje jedan vrh Velebita i to Zavižansku kosu (1620 m.n.v.). Većini učenika, ali i nastavnicima ovo je bila najviša nadmorska visina na kojoj su do sada bili. Iako je oblačno i bili smo vrlo blizu oblaka s vrha se pružao pogled na veći dio Kvarnera (otoci Krk, Rab, Sveti Grgur – Goli otok i još niz malih otočića). Napravivši fotografije, brzo se spuštamo u sigurnost planinarskog doma Zavižan gdje nas dočekuju dvojica domaćina. U sklopu doma je i meteorološka postaja gdje nam dežurni meteorolog pokazuje i objašnjava mjerne instrumente. U toplini doma gozbimo se domaćim slavonskim delicijama (kulen, kobasica, slanina…), čime nudimo i domaćine. Nakon ručka, pića i okrijepe spuštamo se do kombija i odlazimo u naše prenoćište u Krasnom (konoba kod Jure). Ljubazni domaćin, uredne i prostrane sobe su nas već na prvu ugodno iznenadile. Poslije obilne večere i domaćih kolača uz ugodno druženje odlazimo na zasluženi počinak.
Dan drugi započinje kasnim doručkom. Dan je kišovit, a izgleda kao da neće ni skoro stati. Uz pregledavanje svih mogućih internet prognoza i u razgovor s domaćinom, mijenjamo prvotni plan te oko 11 sati odlazimo prema Otočcu i izvoru rijeke Gacke. Dolaskom na Majerovo i Tonkovićevo vrilo, na kojem se nalaze i stare vodenice, svi ostajemo zapanjeni ljepotom samog kraja, kao i rijeke Gacke. Nakon razgledavanja put nastavljamo prema selu Kuterovu u kojem je smješteno utočiste za mlade medvjede ( tzv. medvjeđe sirotište). Kako je prestala kiša, imali smo jedinstvenu priliku vidjeti sve medvjede u sirotištu, jer su poslije kiše izašli iz svojih jazbina, šumaraka i bili su vrlo dobro i prijateljski raspoloženi što je vrlo bitno. Nakon dvosatnog razgledavanja i razgovora s volonterima (ima ih iz cijelog svijet), odlazimo u novootvoreni muzej „Kuću Velebit“. Uz stručno vodstvo, puno interaktivnih primjera životinjskog i biljnog svijeta, oruđa i prikaza surovog i teškog života ljudi na Velebitu (odličan virtualni prikaz) doslovno uživamo u razgledavanju. Iznenađujuće, ali sat i pol u muzeju je proletjelo vrlo brzo, a učenicima je cijelo to vrijeme zaokupljena pažnja, interes i koncentracija te su bili za svaku pohvalu. Na povratku svraćamo u svetište Majke Božje na proplanku (800 m.n.v.) iznad Krasnog. Mala crkvica i prekrasan pogled na Krasno polje. Zalazak sunca, oblaci, u daljini oblaci s kišom i nestvarne jesenske boje prirode ostavljaju čovjeka bez daha. Konstatiramo da bi na ovom mjestu mogli satima sjediti i gledati u ovu čarobnu prirodu. Već u sumrak dana vraćamo se našem domaćinu koji nas dočekuju s toplom večerom i palačinkama s domaćim pekmezom (za prste polizati, a toliko ih je bilo da nismo uspjeli ni sve pojesti). Tragovi umora od napornog dana ostavljaju posljedice te nakon večere odlazimo na počinak.
Ujutro nakon doručka opraštamo se od domaćina i zahvaljujemo za odličan smještaj, hranu i prekrasno gostoprimstvo. Polako idemo prema kući i bacamo zadnji pogled prema moćnom Velebitu, protkanom raznim jesenskim bojama i hvatamo čar naše moćne planine. A u mislima već znamo; vratit ćemo se opet.
Tekst i fotografije: mr. sc. Ivan Išasegi
